Činjenica je da je zdravstveni odgoj u školama potreban jer se, unatoč trudu roditelja i nastavnika, zdravstveno stanje među djecom i mladima pogoršalo. Program bi se počeo provoditi od 1. razreda osnovne škole, te bi se dio programa provodio kroz postojeće nastavne predmete – taj bi dio provodili predmetni nastavnici, a dio programa (do 12 sati godišnje) bi se provodio na satu razrednika – taj bi dio provodili razrednici uz pomoć stručnih suradnika škole i liječnika školske medicine (kojih je vrlo malo – 1 liječnik na 5 do 10 tisuća učenika).

Ministarstvo je na silu uvelo navedeni program u škole bez javne rasprave, bez mišljenja stručnjaka i bez edukacije nastavnika. Nema udžbenika ili priručnika koji bi bio vezan uz program. Većina nastavnika je nezadovoljna i zbunjena jer nije jasno kako će se ostvariti očekivani ishodi programa. Nastavnicima je preporučena literatura koja obuhvaća 50 naslova (nekoliko tisuća stranica) i nemoguće je očekivati da će nastavnici prije provođenja programa to uspjeti pročitati i proučiti te tako nadoknaditi nedostatak priručnika.

Velik dio programa je neupitan i nije sporan, poput pravilne prehrane, higijene, prevencije ovisnosti i prevencije nasilja. No, sporan je dio koji govori o spolnosti. Sudeći po sadržaju i preporučenoj literaturi za dio programa koji govori o tom području, radi se o ulasku homoseksualne propagande u škole pod krinkom zdravstvenog odgoja. Učenike se podučava da je homoseksualni čin jednako prirodan i vrijedan kao i heteroseksualni, učenike se podučava da mogu, bez obzira na svoj spol, odabrati da su nekog drugog 'roda'. Rodna ideologija koja se promovira kroz ovaj program ne samo da je suprotna znanstvenim činjenicama, već uništava spolni identitet djece upravo u adolescenciji, u dijelu život najvažnijema za izgradnju spolnog identiteta. Nesigurnost u spolni identitet povezana je s pojavom homoseksualne orijentacije – ta činjenica jasno pokazuje koliko je ovaj program povezan s promocijom homoseksualnog ponašanja i s homoseksualnim aktivizmom.

Ovaj program nije moralno neutralan, nije lišen svjetonazora, kako to tvrdi MZOS.

Upravo suprotno:
Ovaj program nameće svjetonazor koji negira i ignorira sve općeljudske vrijednosti vezane uz spolnost.
Ovaj program nameće svjetonazor koji je suprotan vrijednosnom sustavu većine roditelja.

Prema Ustavu Republike Hrvatske (čl. 63) "roditelji imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju svoje djece".
To pravo roditeljima daju i brojni međunarodni dokumenti i odluke europskih institucija.

Roditelji su, dakle, prvi i glavni odgojitelji i škola bi im trebala pomagati u odgoju, a nipošto ne bi smjela djecu preodgajati.

Primjer kako se radi u drugim zemljama:

U Velikoj Britaniji spolni odgoj postoji u školama, ali nije obavezan predmet. Samo je biološki sadržaj zdravstvenog i spolnog odgoja obavezan i predaje se svoj djeci, dok se sve ostalo o spolnom odgoju predaje samo djeci čiji roditelji to žele. Laburistička stranka želi i taj drugi dio učiniti obaveznim predmetom, ali Konzervativna stranka u prošlosti je blokirala takav prijedlog i sada ne pokazuje namjeru da to uvede dok je na vlasti. No mnoge škole imaju vrlo kvalitetan program spolnog odgoja na dobrovoljnoj osnovi jer je visok broj maloljetničkih trudnoća prepoznat kao velik društveni problem u Velikoj Britaniji. Na tisuću djevojčica između 15 i 19 godina Britanija je 1998. bilježila čak 65 začeća. Taj je broj do danas smanjen za četvrtinu, ali vlada i stručne službe trude se smanjiti ga puno više.

Nizozemska ima najnižu stopu od oko 8-9 začeća na tisuću djevojčica. Krajem prošle godine BBC je proveo anketu u kojoj je 48 posto građana odgovorilo da djecu o spolnosti trebaju učiti roditelji, a 19 posto da to trebaju činiti učitelji. Ipak, iz svjedočanstava učitelja koji predaju spolni odgoj vidljivo je da tome pristupaju vrlo profesionalno i oprezno trudeći se ne suditi djeci niti im bilo što nametati.

Zakon o uvođenju seksualnog odgoja u škole blokiran je u talijanskom parlamentu od 1975. godine. No u višim razredima osnovnih škola u sklopu predmeta znanost, pa čak i religije, govori se o ljudskom tijelu pa i o spolu i seksu. Nastavnici znanosti predaju i o ljudskom tijelu, a to podrazumijeva i seksualni odgoj.

Za predavanje toga dijela predmeta nastavnik se osim s nastavnim vijećem, koje na koncu donosi plan, konzultira i, primjerice, s nastavnikom sata religije pa i s predstavnicima roditelja. Često se na predavanje o seksualnom odgoju poziva ginekologe koji zatim učenicima iznose sve što treba znati – od prevencije trudnoće do onoga što treba činiti za izbjegavanje bolesti, a svjetski poznati proizvođač kondoma, tvrtka Durex, već drugu školsku godinu zaredom u oko sedam tisuća škola i za oko 600.000 učenika u Italiji provodi program o upotrebi i važnosti prezervativa u sprečavanju širenja spolnih bolesti.

Obvezne lekcije spolnog odgoja uvedene su u Poljskoj 2009. Seksualni odgoj u školi počinje u petom razredu osnovne škole. Obuhvaća 14 školskih sati godišnje od čega se pet sati održava u skupinama gdje su razdvojeni djevojčice i dječaci. Ta se predavanja u školama najčešće održavaju prvi ili posljednji sat, što bitno utječe na broj učenika koji u njima sudjeluju. Program obuhvaća učenje o anatomiji, spolnim bolestima te problemima i opasnostima koje nosi početak seksualnog života mladih. Češće od stručne rasprave, spolni odgoj u većinski katoličkoj Poljskoj predmet je političkih i ideoloških sukoba i rasprava. Prije samog uvođenja 2009. Crkvi je upitno bilo obvezno pohađanje tih satova, a tadašnji episkopat zalagao se da spolni odgoj bude u okviru lekcija koje bi pripremale učenike za život i osnivanje obitelji.

Papa: To je kršenje vjerske slobode

Crkva u Hrvatskoj, kada je riječ o seksualnom odgoju u školama, prenosi ono što stoji u crkvenom nauku i što govori papa. Benedikt XVI. također je govorio o seksualnom odgoju u školama ocijenivši ga kao prijetnju vjerskim slobodama. Papa smatra da je seksualni odgoj u školama kršenje vjerske slobode i prisiljavanje katoličke djece da sudjeluju na predavanjima o spolnom ili građanskom odgoju jer se na njima govori o "antropologiji koja nije u skladu s vjerom i zdravim razumom".

Na kraju zaključujemo da je zdravstveni odgoj potreban, samo ne ovako na silu, bez da se pita roditelje. Ipak je ovo demokratska država i roditelji imaju pravo odlučivati kako će odgajati svoje dijete.