Mariji Mamić, u smislu kolegijalne isprike!

 

S obzirom na to da me je bivša predsjednica HSP-a u Podstrani, Marija Mamić, telefonski nazvala i tražila objašnjenje moje primjedbe u kojoj sam nju i Antu Đapića strpao u isti koš, želim pobliže objasniti što sam točno mislio. Naime, ja sam u spornom tekstu naveo da su pojedinci u HSP-u svoje ambicije stavili iznad interesa stranke. Kao primjer sam naveo Antu Đapića i Mariju Mamić!

Biti pravaš znači živjeti po načelu oca Domovine dr. Ante Starčevića: – vjera, obitelj i Domovina. Vjera je osnovna ljudska odrednica, obitelj je najbliža i najsvetija ljudska zajednica, i nju je svaki čovjek dužan životom braniti, a Domovina je šira obitelj iste povijesti, teritorija, narodnosti i duha, temelj opstanka svakog naroda.. Biti pravaš znači dati svoj doprinos, kao čovjek, boljitku svoje Domovine i svoje obitelji. Za HSP su njeni protivnici govorili kako je to ekstremna stranka, prikazujući njene članove kao zločince s nožem u zubima, no ona u svojoj povijesti to nikada nije bila. Jedina ekstremnost njenih članova bila je ekstremna ljubav prema svojoj Domovini i svome narodu!

HSP je zabranjena kraljevim dekretom, tzv. Obznanom 1929. godine i nanovo obnovljena 1990. godine. U vrijeme Domovinskog rata vodili su je Dobroslav Paraga, a potom Ante Đapić. U vrijeme rata, na žalost, velik broj njenih istaknutih članova likvidirani su u čudnim i nerazjašnjenim okolnostima, za koje nitko nije odgovarao! Stjecajem različitih okolnosti, utjecaja drugih političkih čimbenika, HSP se rascijepio na desetak stranaka sličnog imena i programa, te izgubio svoju snagu i vjerodostojnost. Kad god bi poneki «pravaš» digao nos, osnovao bi svoju stranku! No pravaštvo kao politička snaga nikad nije nestala, dapače ona je u srcu svakog poštenog Hrvata, bez obzira kojoj političkoj struji pripadao.

Nakon isključenja Ante Đapića iz stranke, HSP je dobio novi polet, i bez obzira na svu hipoteku koju nosi, mladi ljudi se priključuju i žele svojim radom dati doprinos obnovi stranke. Istina, neki stari članovi stranke, razočarani svime što se u njoj događalo svih ovih godina, uskraćuju dati svoj obol njenom preporodu. Njima ne valja ovaj ili onaj pojedinac, ova ili ona izjava i postupak, zaboravljajući da nitko od nas nije svet i bezgrešan. Dokle će to tako! Ja bih najsretniji bio da može uskrsnuti Ante Starčević ili Eugen Kvaternik, pa da stanu na čelo pravaša, povedu ih i ujedine. No to nije moguće! Vjerujem da je sadašnje vodstvo HSP-a sposobno, i na državnoj, i na lokalnoj razini, povesti stranku naprijed i dati joj mjesto na hrvatskoj političkoj sceni kakvo je odavno trebala zauzeti.

Ja nisam pravaš i član HSP-a radi Ante Đapića, već usprkos njemu. Biti pravaš znači vjerovati u jednu ideju, a ne u jednog čovjeka. Čovjek uvijek može iznevjeriti, ali ideja nikada! I sam sam dobivao ponude da prijeđem u ovu ili onu inačicu HSP-a, ali sam sve ponude odbio. Danas, kao povjerenik HSP-a u Podstrani, učinit ću sve da pravaška ideja i stranka u Podstrani ponovo zaživi i stane na čvrste temelje. To je moj dug prije svega sebi, svome sinu i svojoj Domovini. Svojoj Podstrani!

Nije mi bila namjera izjednačiti Antu Đapića i Mariju Mamić, jer znam da i ja, i ona, imamo jednako mišljenje o njemu, još u vrijeme dok je vodio HSP. No, biti pravaš znači i nešto drugo. To znači - biti dosljedan svojoj ideji, svojoj Domovini, bez obzira na sve ponude kojima te obasipaju. Biti pravaš znači - ne biti nagodbenjaš! Ako je moju primjedbu Marija Mamić pogrješno razumjela, ja joj se najusrdnijem ispričavam!

 

S poštovanjem,

 

Zoran Jurišić