Studeni mjesec 1991. godine, trajno je upisan upisan zlatnim, a krvlju obojenim slovima.

Mjesec je to u kojem smo ostali bez najboljih i najhrabrijih junaka koje je u borbi vodila neizmjerna ljubav prema Hrvatskoj, suprostavljajući se mnogoljudnijem i naoružanijem agresoru.

12. studenog, 1991.g. Vladimir Vuković - Vata, kao pripadnik 9. Bojne HOS-a 4. Brigade ZNG-e Split, dao je svoj život za obranu Domovine. Osim njega, toga dana, poginuli su još devetorica hrvatskih branitelja: Božo Merčep, Ante Landikušić, Siniša Tkalec, Zdenko Baričević, Mario Matana, Mato Damjanović, Tomislav Bender, Ivan Rajić i Mladen Čavara.

Neka im je vječna slava!

TORCIDIN VREMEPLOV

Mi ka mulci napravili od lancuna veliku zastavu na štapu . Bili smo valjda iz klase „optimist“ jer već davno prije su takve zastave oduzimali,pa je tako i ova naša pokupljena na ulazu.Nisu nam je dali unijeti iako smo glasno protestirali, ali uz prijetnje pandurije brzo smo se primirili.
Na ulazu su nam davali one male od papira yu-zastave koje smo mi uredno bacali... Netko je i došao s tim zastavicama na sjever ali ih je brzo morao baciti jer je tako naredio Vladimir Vuković Vata, čovjek koji je poginuo 91. na Srđu.. Pokoj mu duši ! Tako da od tih tisuća zastavica nije bila nijedna,odnosno sve su bile na podu.Poslije je to razljutilo ondašnje moćnike pa su neki momci iz Torcide morali kupiti to nastalo smeće...Inače Torcida je uvijek bila nacionalno osviještena grupa,tako da je se uvijek znalo koji je naš barjak pravi iza kojeg mi stojimo...
Za vrime utakmice non stop smo zajebavali onog redikula od novinara pok. Popadića; Pederuuu... !
Popadiću,pokislo ti perje... ! A on bi na sebi ima yugoslavensku zastavu i na taj način nas je provocira uz hvatanje za svoju „muškost“.
Inače,nas je bilo malo, pa sam ostao u čudu kako taj meč sa Zvezdom prati nikad manji broj ljudi. Bila je srida,možda je i to razlog. A gostiju se ne sjećam da su bili na jugu,osim možda samo vojske.Razlog je bila i represija koja se vodila nad pripadnicima Torcide. Ne znam kako je bilo s ostalim navijačkim grupama,ali nas je nastojalo na sve načine neutralizirati,tako da na toj utakmici nije bilo viđeno puno pravih navijačkih imena.Sjećam se pok. Parangala da je bio sa jednim purgerom u žutoj kabanici sa nekom plavo bilom šahovnica zastavom. Jadnog Parangala je nemali broj puta pokupilo sa utakmice i iz vlaka, ali sjećam se da je na ovoj bio do kraja.Kažem, vodile su se represalije prema Torcidi,tako da su odmah djelovali ti udbaši koji su sjedili blizu nas.Za mali neki prekršaj,odmah su hapsili. Sjećam se jednog prijatelja od Rokija(zna ga 1981) kako je brutalno izveden sa sjevera krvareći... Ti govnari kao i onaj Evelin su točno bili među nama tako da nisi mogao pjevati nacionalističke pjesme. Odmah bi onoga tko bi poveo pjesmu odvodili. Na moj uzvik: Mi Hrvati ! baš to spomenuto „g...o“ oštro je pogledalo i zaprijetilo jednoj ugrozi od 14 godina kao sebi al pari da šutim. Pa se mislim sada kako je govnar dobro prošao u ono „teško“ vrijeme. Da sam dobio što „nezgodno“ od njega sigurno bi mu vratio s kamatama. Te stvari pamtim ko slon...Ovo nije moj apel drugima za isti model ponašanja već čisto osobni moj stav...Valjda sebe poznajem... Kad se nije moglo ništa pjevati što ne bi bilo njihovom uhu drago
čuti,sjećam se jednog našeg da je cijelo vrijeme držao kutiju „Croatije“ u ruci visoko podignutu u vis.
Srećom takvo vrijeme je prošlo, a došlo je opet neko drugo vrijeme gdje opet ti spomenuti „balegari“ isplivavaju na površinu i opet zauzimaju dobre i najbolje pozicije u društvu i vode glavnu riječ.Ako su ih ikada i izgubili ? A netko ga je zvao i za odvjetnika navijačke grupe koju je on progonio.