Predstava koja govori o umijeću radovanja životu.
Bit će pravo čudo ako vas ne nasmije...

Predstava govori o umijeću radovanja životu. Njezin junak samo je na prvi pogled sit svega, on je zapravo gladan, on hoće još, njegov je apetit neutaživ, on želi i dalje svjedočiti čudu života.

Izmiren sa sudbinom i svijetom prostodušni Splićanin Fabijan pripovijeda o odrastanju u siromašnom ribarsko-težačkom predgrađu, životu tijekom fašističke okupacije, internaciji u izbjeglički logor El Shatt, danima socijalističke izgradnje, tranzicijske razgradnje... No, velike i dramatične smjene društvenih poredaka samo su kulise pred kojima se zbrajaju svi emocionalni gubici. Njegov životopis slijedi obrazac zdravstvenoga kartona – sva važna razdoblja i epizode jedne sasvim osebujne biografije rekonstruiraju se uz pomoć bolesti od kojih je u određenom trenutku patio. A naš je Fabjan u tome pogledu neupitni udarnik: pravi Stahanov u svijetu pacijenata. Lakše je nabrojati zdravstvene tegobe koje su ga nekim čudom mimoišle, negoli pošasti kojima nije uspio uteći. Te nevolje nisu, međutim, odredile samo njegov životni put, nego i svjetonazor, duboko uvjerenje da je svo to ipak imalo smisla...

Ovaj tekst pisan je po narudžbi velikana našega glumišta i osnivača Teatra Rugantino Ivice Vidovića koji je poželio vratiti se najrizičnijoj scenskoj formi, monodrami, i to s materijalom koji će zrcaliti ponešto od njegova iskustva i osobnosti. Upravo stoga tekst je ambijentiran u predjele koji su ga možda i presudno odredili te začinjen epizodama iz njegova života.

Predstavu Život je čudo, u kojoj je Ivičino mjesto hrabro preuzeo Siniša Popović i majstorski izgradio lik Fabijana, Teatar Rugantino posvećuje svom utemeljitelju, glumcu koji je dugi niz desetljeća u kazalištu, na filmu i televiziji stvarao nezaboravne uloge.

Ivica Ivanišević: Tanka je crta između smiješnog i tragičnog

Svaki čovjek kada dospije u neke ozbiljne godine – ako putem nije izgubio samopoštovanje, nego je dapače ponosan na sve što je za sobom ostavio – voli o svome životu razmišljati kao o drami.

Kako krivo! Jer, svi naši životi nisu ništa drugo doli zbroj pojedinačnih komedija. I kad nam je najgore, i kad nam se čini da smo dosegnuli dno, treba samo malo pričekati i sudbina će nas već nekako obradovati kakvim smiješnim kontrapunktom koji će sve naše muke rastopiti kao čaša vode šumeću tabletu. Da nije tako, život bi stvarno bio nepodnošljiv. A podnosimo ga, svi ga itekako podnosimo, ne bismo ga mijenjali ni za jedan drugi.

Kako je ovo muška priča, k tome još i dalmatinskog timbra, logično je da tri kantuna predstave drži jedna žena. Gordanu Gadžić do sada ste znali i voljeli kao glumicu, počnite se navikavati na nju u redateljskoj ulozi.

izvor:http://www.rugantino.hr/