Piše: Petar Čorić

Dani otvorenih vrata HPD Perun

Nakon tri završena projekta; sportsko-penjačke škole, izgradnje penjališta i puta do istog, koji je
prerastao u kružnu stazu, odlučili smo se za četvrti projekt. Dani Otvorenih Vrata.

Želja nam je bila afirmirati puk Podstrane da nam se pridruži u našem druženju sa planinama, a
ujedno i predstaviti naš rad.

Prvi događaj manifestacije bilo je predavanje našeg proslavljenog alpinista Stipe Božića o njegovoj
najnovijoj knjizi „Trijumf i tragedija“ , održanom 06. Svibnja u prostorijama Matice Hrvatske. Uz
dijapozitive i inserte vođeni smo od Islamabada do vrha K2 i nazad. Druženje se završilo razgovorom
ugodnim sa predavačem i gostima. Kome god je žao što nije nazočio, moram mu redi da je u pravu.
Drugi događaj, vođeni izlet sa izložbom fotografija i predstavljanje novog penjališta i kružne staze,
zbio se u subotu, 10. Svibnja. Pedesetak sudionika, što gostiju što članova, krenulo je oko deset
ujutro ispred škole u Strožancu, da bi za nekih četrdesetak minuta izašli na lokalitet Hrastovina,
polazišno mjesto staze, a ujedno i mjesto gdje oni okrutniji mogu doći vlastitim vozilom. Tu na livadi
sudionike je dočekala izložba fotografija, za koju mislimo da je prva održana u prirodi, bar što se
planinarskih krugova tiče. Izloženo je tridesetak fotografija koje su naši članovi snimili na pohodima
kroz planinu i prirodu.

Nakon kraćeg odmora, okrijepe i povratka daha kojeg su nam čarobne fotografije prethodno oduzele,
krenuli smo, uz glazbenu pratnju našeg prof. Lea dalje, na vrh Perunsko, do crkvice sv. Jure. Odmor
slikanje, divljenje pogledu, pa nastavak hodnje prema prijevoju Vratanca, uz sami vrh Perun. Tu nas
je, na novo otvorenom penjalištu dočekala prezentacija sportskog penjanja, u kojem su se i sami gosti
mogli okušati. Nijedno od desetak djece izletnika, naravno, nije propustilo priliku da obuku pojas i
uhvate se stijene, a neki talenti su možda isplivali. Tijekom izleta, uz ostale goste iz planinarskih
društava, pridružio nam se i naš prijatelj Stipe Božić.

Nakon ukupno tri sata što hoda što divljenja vratili smo se u Hrastovinu, gdje smo nastavili druženje
do predvečer uz gradele, pjesmu i priče iz visina.
Na kraju, zašto? Zašto smo se, ničim izazvani, odlučili za takav pothvat kao što je probijanje puta i
izgradnja penjališta. E pa zato. Jer volimo prirodu i želimo je približiti drugima. Jer nam je dosadilo
ispijat kave i govorit kao bi se bilo lijepo bavit penjanjem, jer vidimo kako je mladost više u sportskim
kladionicama nego u sportu, jer smo imali želju na nama najprikladniji način doprinijeti zajednici. Jer
znamo da de svaki turist penjač za cijeli život zapamtiti pogled sa Perunske stijene. I, posebno zato što
bi ovakav projekt samog penjališta koštao nekih sedamdesetak tisuća kuna, a mi smo sve izveli za
manje od šest (uključivši marende).
Sponzori, Bog vas blagoslovio, bez vas sve ovo ne bi bilo moguće;
- Foto Adria Strožanac
- Iris Adventures
- TZ Podstrana
- Općina Podstrana

I posebno hvala:
Ekipi Dračera koja je sate provela kopajući i probijajući se put kroz planinu;
Ekipi koja je bušila stijenu i od nje napravila penjalište sa najboljim pogledom u okolici pa i šire;
Loli na trudu i Karlu na fotografijama;
Iris jer nas je naučila penjati, i Ani Mažar jer je sa svojim iskustvom uvijek bila tu, za savjet ideju i
pomoć;
Svim gostima koju su nam se pridružili, Čerči iz Dinarida posebno;
Svima koji su nosili žutu majicu...
Isprika svima koje sam zaboravio.

Podstrana portal

U VUKOVARU I STAJIĆEVU

Braniteljska udruga Podstrana organizirala je od 16. do 18. svibnja posjet Vukovaru. Na poziv koordinacije udruga kojoj pripada posjetili smo grad prijatelj općine Podstrana, herojski Vukovar.

Položili smo vijence na memorijalno gradsko groblje u Vukovaru, obišli spomen dom na Ovčari, te zapalili svijeću ispred spomenika na Ovčari, mjestu ubojstava 200 Vukovaraca, najviše ranjenika iz Vukovarske bolnice koje su srpske četničke horde mučki likvidirale.

Bili smo u vukovarskoj bolnici, novootvorenom muzeju grada Vukovara, upoznali povijest ovoga grada od najstarijih dana do danas.

Predstavnici udruge sudjelovali su na radnom sastanku koordinacije braniteljskih udruga u Ivankovu kod Vinkovaca i dogovorili daljnju suradnju, posebno na upoznavanju djece o istini u Domovinskom ratu. Nakon sastanka domaćini su se pobrinuli za zajedničku večeru, uz tamburaše i pjesmu.

No, osim odlaska u Vukovar, odlučili smo otići u Srbiju, zapaliti svijeću i pomoliti se za hrvatske žrtve u sabirnom logoru Stajićevo kod Zrenjanina. Ovo je prvi put od rata Domovinskog rata da je netko od nas bio u Srbiji. U Vukovaru nam je domaćin bio Vjeran Najdeski, hrvatski branitelj koji je kao zarobljenik 33 dana proveo u Stajićevu. Kad sam mu kazao da idemo u Stajićevo samo je teškom mukom izgovorio: - Ona 33 dana u Stajićevu za me su bila teža nego svi mjeseci obrane grada.

Za naše čitatelje evo nekoliko podataka o logoru Stajićevo, skinutih sa interneta: Logor Stajićevo je bio sabirni logor u selu Stajićevu u blizini Zrenjanina u Srbiji pod srpskom upravom od studenog 1991. do siječnja 1992. gdje su držani hrvatski zarobljenici, vojnici i civili, tijekom Domovinskog rata.^[1] Prema procjenama, između 1.300^[2] i 1.500 ljudi,^[3] u starosti od 8 do 80 godina,^[1] je bilo zatvoreno u logoru Stajićevo. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije navodi da je bilo 1,700 zatvorenika u Stajićevu.^[4] Prema procjenama, najmanje 17 osoba je ubijeno na toj lokaciji.^[1]

Padom i okupacijom Vukovara, srpske snage su ušle u Borovo Naselje  zarobivši oko 3.000 muškaraca, žene i djece koje se skrivalo u skloništu zgrade. Polovica njih je deportirano u logor Stajićevo kraj Zrenjanina. Mnogi su kasnije deportirani u logor Sremska Mitrovica. Sveukupno, oko 7-8.000 hrvatskih zarobljenika deportirano je u logore diljem Srbije nakon okupacije istočne Slavonije 1991.^[5]

Logor je bio ustrojen na lokaciji napuštene stočarske farme, a sastojao se od dva paviljona okružena bodljikavom žicom visokom otprilike tri metara.^[7] Zatvorenici su bili članovi hrvatskih snaga sigurnosti, ali i civili, pacijenti i medicinsko osoblje vukovarske bolnice. Uvjeti života u toj, već tada napuštenoj farmi bili su kriminalni, spavanje na betonu, bez potrebne vode, hrane, liječničke pomoći… Logor Stajićevo je tek jedan od 36 srpskih sabirnih logora na području bivše Jugoslavije.

Danas je stočna farma u Stajićevu u vlasništvu Agrokora. Ništa se u njoj ne radi, a susreli smo samo dva zaposlenika, čuvara. Nitko nas ništa nije pitao, mi smo došli do hangara gdje su bili logoraši, pomolili se, zapalili svijeću i otišli. Današnji stanovnici Stajićeva od svega peru ruke, kao, nitko ništa nije znao. Bio je rat, logor je bio u nadležnosti JNA. No, ako je tako, zašto se danas ne dozvoli postavljanje barem spomen ploče sa poznatim imenima 17 ubijenih ili umrlih od posljedica zvjerskih mučenja. Ne dozvoljava jer su ubijeni Hrvati, a njihovi ubojice Srbi. Jer su Srbi bili mučitelji, a Hrvati mučeni. Zato što se istina nastoji zataškati i prešutjeti, zbog tko zna čijih interesa.

Inače sam put po Srbiji, u kojoj je zbog poplava bilo izvanredno stanje, protekao je mirno i bez ikakvih poteškoća. Obišli smo Beograd, Zrenjanin, Novi Sad, slikali se u Petrovaradinu i preko Bačke Palanke vratili u Ilok, u Hrvatsku. Kući je ipak najljepše.

Hvala našem vjernom čitatelju Zoranu Jurišiću na izvještaju.

Podstrana portal