Bili bi nam potrebni deseci stranica da barem djelomično opišemo kroz što je sve u zadnjih desetak godina prošla obitelj Barišić.
Život im je nalik na potresnu hollywoodsku dramu s nevjerojatnim scenarijem, i pitanje je biste li nam uopće povjerovali. Poznato je kako sit ne poznaje potrebe gladnoga, no to je sada i manje važno. Ono pred čim nikako ne bi trebalo zatvoriti oči jest činjenica da bi se samohrana majka Žana Barišić, zajedno sa svoje troje djece, uskoro, možda čak i na sam Božić, mogla naći bez krova nad glavom, na cesti, u nemogućnosti da se ikome obrati za pomoć. Žana je podstanarka, majka dvojice maloljetnih sinova, jednog sedamnaestogodišnjaka i jednog dvanaestogodišnjaka, ali i dvadesetogodišnje Ele, vedre i bistre djevojke koja je slijepa od rođenja. O Eli smo pisali već ovoga ljeta, no tada nam ništa nije htjela reći o teškom obiteljskom stanju. Na intervju je došla u pratnji majke, a svi su bili presretni jer je Ela, inače izvrsna učenica, tada postala prva slijepa brucošica na splitskom Filozofskom fakultetu. U međuvremenu je hrabro zakoračila u akademski život, studira talijanski i engleski jezik, već je položila prvi kolokvij, prkoseći svim nevoljama. A nevolja je uistinu bilo puno.

Ova četveročlana obitelj prošla je kroz teško (zapravo preteško i nedopustivo) obiteljsko zlostavljanje, selili su se najmanje sedam puta, najmlađi sin tri je puta mijenjao školu... Osjetili su i što znači neimaština, nerazumijevanje, kao i kako je to biti izbačen iz podstanarskog stana. – Od svega što smo ikada proživjeli, to izbacivanje iz stana prije dvije godine bilo je moje najveće poniženje i najstresniji trenutak mog života. Plakali smo, a cijela obitelj nas je došla izbaciti, kao vreću krumpira. Molili smo da pričekaju još koji dan, da ćemo posuditi novac... Nije bilo milosti, braća i ja čekali smo majku sa stvarima na zidiću puna dva sata, otišla je premjestiti auto da nam dođe bliže, imala prometnu nesreću i završila pet dana u bolnici. Ne želim biti patetična, ali nadam se da nam se to više neće dogoditi – kazuje nam Ela, koja je s majkom na sastanak s nama došla u jedan trgovački centar.
Iako je tema sastanka bila teška, posjet trgovačkom centru bio je za nju vrlo uzbudljiv, pogotovo nakon što joj je majka opisala veliki okićeni bor i jaslice. Majka Žana pojašnjava kako inače ne idu po centrima jer novca za to nemaju. No eto, barem na trenutak, skrenuli su misli s onoga što ih već danima i noćima muči. – Pojavio se problem, tko zna koji u nizu. Platili smo enormni račun za struju, nije nam jasno otkud toliki iznos, ali ne možemo stvari izvesti na čistac jer za posljednju stanarinu u iznosu od 2200 kuna nemamo više novca, trebamo pronaći jeftiniji stan... Imamo dječji doplatak i invalidninu, korisnica sam zajamčene minimalne socijalne pomoći, čudim se i sama kako uopće spajamo kraj s krajem, ponekad mi nije jasno... Dok je situacija ovakva, ja, nažalost, ne mogu raditi jer djeca moraju stati na svoje noge i moram im pomoći. Živimo trenutno u Podstrani i svaki dan, nekad i po dva puta dnevno, vozim Elu na fakultet. Ona ne može ići sama, a tko sam ja da joj srušim snove i priliku za obrazovanje?
Da ne spominjem kako registraciju neću imati od čega platiti, a nakon svega bolujem od PTSP-a i napadaja panike, ne znam što život nosi. Moja djeca su poštena i dobra i želim im omogućiti da izgrade što bolji život. Znaju da je obrazovanje važno i molim se Bogu svaki dan da ih čuva, jer da nas nije spasio, ne znam gdje bismo danas bili – govori nam Žana. Ne traži, odmah nas uvjerava, novac. – Nama samo treba krov nad glavom, da nije preskupo... Nitko ne želi iznajmiti stan samohranoj majci bez posla, s troje djece, od kojih je jedno slijepo.
Dala sam i papire za socijalni stan, vjerujem da imamo uvjete, ali od 2011. se u vezi s tim ništa nije pomaknulo, a i ja na trenutke gubim nadu... Stanodavce uvjeravam kako su djeca mirna, već i velika, nema kod nas dernjave, samo smijeha, čak i kad nam je najteže, ali nema baš sreće... Šalimo se kako je lakše naći škrinju s blagom nego nama stan... Dala sam oglas, ne javlja se nitko. Bilo bi sjajno ako bismo našli nešto u Podstrani, Strožancu ili Žrnovnici da mi najmlađi sin ostane u istoj školi. Kao dijete prošao je kroz vrlo stresne situacije, to su velike traume, a kolege i profesori su ga jako lijepo prihvatili i ne bih željela da opet mijenja sredinu. Ove dane provodimo u velikom strahu, već smo doživjeli da nas izbace preko noći, a sada nemamo gdje... Već sutra možemo završiti na ulici – teško je ne imati razumijevanja za majčine brige. Bilo je, kaže nam, i dobrih ljudi kojima su jako zahvalni. Od velike pomoći uvijek im je bio Lions klub Dioklecijan.
– Valjda je to i Božja providnost, koliko god bilo teško i izgledalo neizdrživo, uvijek bismo ipak pronašli svjetlo na kraju tunela. Kad bi bila na rubu, zbog nasilja, izbacivanja iz stana, prevelike brige, uvijek bih samo molila Boga da me poživi zbog djece, samo da stanu na svoje noge – razmišlja naglas. – Čudno je to, ali na kraju puno su nam više pomogli ljudi koji nas znaju onako iz viđenja i prijatelji negoli obitelj... Istina je, hranimo se u pučkoj kuhinji, ali mene to nije sramota. Prije nismo tamo išli po hranu jer je majka uvijek mislila kako postoje potrebitiji od nas.
Sada je voda došla do grla, ali mi smo svejedno sretna mala obitelj. Možda imamo malo i ništa, ali se volimo, ljubimo, brinemo se jedni o drugima, ne predajemo se... Borci smo! – Ela nas je vrlo brzo uvjerila kako njezina obitelj zna svoje prioritete. Inače, ova djevojka nas posrami i ostavi bez teksta svaki put kad progovori. Skromna je, a uvijek dignute glave, trudi se iz petnih žila pobijediti sve nedaće, u svemu naći optimizam, svojoj je majci najbolja prijateljica.
– Ovo je moj pronto od kojeg se ne odvajam već godinama, elektronička bilježnica za slijepe, preko njega učim i pišem. Baš u inat, pokvario se na početku akademske godine, morala sam na predavanje bez njega... Srećom, sad je popravljen, jedan gospodin popravio je dva kvara potpuno besplatno, dijelove je nabavio iz Kine. Ali ja sam se, iako slijepa, snašla. Kolegica mi je skinula predavanja u PDF-u, poslala na Wapp i učila sam s mobitela. Položila sam kolokvij, a profesorica mi je rekla da ni sama ne zna kako sam uspjela – iako nije uvijek bilo lako, za svoj fakultet i prijatelje ima samo riječi hvale. Voljela bi poboljšati socijalni život, ali s obzirom na životnu situaciju, a i probleme sa štitnjačom, migrenama i želucem, to joj se sada ne čini moguće. I da ne zaboravimo, Ela volontira u udruzi Sindrom Down, koja ju je primila, veli, bolje od šire obitelji. Za nadolazeće razdoblje ispita potreban joj je USB priključak, pa joj odmah obećavamo osigurati jedan.
Zbog problema sa stanodavcima ostali su zadnjih dana, usred zime, bez tople vode. Srećom to je ipak, zahvaljujući dobrom susjedu, riješeno. No pitanje je što će se dogoditi u idućih nekoliko dana. Kroz razgovor doznajemo kako im je, osim stana, neophodna i perilica rublja... Odjeća, obuća, paket hrane, pretpostavljamo, vrijedili bi zlata, i sada nose ono što im drugi daju. Ne treba ni spominjati kako će božićni darovi, ako ih kojim slučajem bude, biti vrlo skromni.
– Jednom sam dobila kutiju punu slatkiša, gotovo sam plakala od sreće. Koje je to iznenađenje bilo, prvi i jedini put sam imala takav poklon, istraživala sam što je unutra! Voljela bih da imamo skromni božićni ugođaj, pa kako Bog providi; dok smo svi na okupu, dobro je. Bit Božića je zajedništvo, a i treba vjerovati u bolje sutra, zar ne? – zaključuje Ela, najbolji dokaz kako je njezina majka, unatoč teškom životu, izvrsno obavila svoju roditeljsku dužnost. Po glavi nam se mota poznata priča, ona iz Novog zavjeta zbog koje slavimo Božić, i to kako smo sada svi stavljeni u poziciju onih koji otvaraju ili zatvaraju vrata Svetoj Obitelji u svome gradu.

Poziv poslodavcima

Elin mlađi brat, sedamnaestogodišnjak, završio je obrtničku školu, šalje molbe za posao i čeka odgovore. Bude li sreće, možda se uskoro i zaposli, želja mu je da to bude u tvornici u Dugom Ratu, a Barišići su otvoreni i za druge poslovne ponude.
Ela već prevodi tekstove s engleskoga, želja joj je postati profesionalna prevoditeljica, imati svoj kruh u svojim rukama i putovati.

Izvor:slobodnadalmacija.hr