Nije lako Antonu Jonjiću (38) iz Podstrane, vozaču u JGP-u "Promet", kada sjedne za volan. Prošlo je nešto više od četiri mjeseca kada je, ni kriv ni dužan, teško ozlijedio putnika iz "60-ice" kojom je upravljao. Zbog toga mu prijeti do dvije godine uvjetnog zatvora.

Takvu su mu nagodbu, kaže, ponudili iz Državnog odvjetništva. Da stvar bude još gora za Antona, on sada ponovno proživljava ono što je proživljavao i prije 11 godina, kada mu je vozač motocikla prešao u njegov kolnički trak i zabio se u kamion kojim je Anton upravljao. Motociklist je, nažalost, preminuo.

– A šta da vam kažem. Nisam se još riješio jednog stresnog događaja u kojemu nisam bio kriv, a već mi se dogodio drugi. Tog 17. listopada prošle godine sam vozio na liniji Split – Omiš – Split. Dolaskom u Dugi Rat u 19.10, pokušao sam stati na ugibalište za autobuse, gdje je bio parkiran osobni automobil opel vectra. Nekako sam stao, ali kako je ugibalište taman dugo koliko i zglobni autobus, oko 20 metara, a vectra mi je oduzela pet metara, nisam mogao stati cijelom dužinom autobusa. Zbog toga mi je zadnji kraj bio malo na slovo "L"– kazuje Anton Jonjić.

Parkirani automobil ni centimetra se nije pomaknuo iako je u njemu sjedio vozač.

– Otvorio sam vrata da bi putnici mogli ući i izići iz autobusa, u kojem je bilo 20-ak ljudi. Neki su izišli iz busa i dvije su cure ušle. Putnika, tada starog 84 godine, koji je izlazio na zadnjim vratima ispratio sam iz autobusa pogledom preko unutarnjeg retrovizora, jer vanjski nisam mogao koristiti budući da je autobus stajao na "L". Kada sam bio siguran da je čovjek izišao, zatvorio sam vrata – kazuje Jonjić.

Kobni manevar

I to zatvaranje vrata će se naposljetku pokazati kao kobno.

– Putniku je na zadnjim vratima zapeo štap, tako je policija poslije utvrdila. On je očito pokušavao "izvuć" taj svoj štap i nije ga puštao iz ruke. Vidjevši da ga više nema u autobusu, krenuo sam i, opet zbog parkiranog vozila ispred mene, nisam mogao napraviti pravi manevar. Još više "lomim" zglobni bus i on sada više ne stoji u obliku slova "L", nego u obliku slova "V". Stražnji kraj autobusa preko retrovizora uopće ne vidim jer je autobus "slomljen". Da bih otvorio sebi vidno polje za uključiti se u promet prema Omišu, moram dobro "slomiti" autobus kako bih vidio vozila koja dolaze iz mog smjera. Propustio sam dva automobila i uključio se u promet za Omiš – kazuje Jonjić.

Nitko u autobusu nije čuo zapomaganje putnika. Dvije djevojke koje su sjedile u stražnjem dijelu autobusa na ušima su imale slušalice, tako da i nisu mogle ništa čuti.

– Uključio sam se u promet i ne znajući da, nažalost, po asfaltu vučem putnika koji se drži za štap. I tako sam ga vukao 18 metara, sve do onog opela... Dolaskom u Omiš, na Malom mulu me zaustavila policija te odvela u postaju. Ne možete ni zamisliti koji sam šok doživio. Putnik je, nažalost, ozlijedio šest rebara, desnu stranu lica i oko. Nekoliko puta sam čovjeka posjetio u bolnici, sada je dobrog zdravstvenog stanja. Čuo sam mu se sa sinom i raduje me njegov oporavak – govori Jonjić.

Kaže da mu nakon svih ovih nedaća i peripetija nije lako voziti.

– Strah se uvukao u kosti, nije lako, vidite kakve sam sreće, ali mora se raditi. Imam obitelj, suprugu i dvoje djece, moram ih prehraniti. Nama vozačima autobusa iz "Prometa" posao puno otežavaju mnogi nesavjesni vozači. Puno njih ne poznaje kulturu vožnje, pa tako često puta vozaču autobusa, da bi se uključio u promet, s ugibališta treba najmanje 10 minuta. Nitko neće da nas propusti. Više od 20 godina radim kao vozač, ali dok mi ne prođe uvjet iz presude, koju očekujem, povući ću se s ceste, radit ću u "Prometu" nešto drugo. Samo mi treba da mi se opet nešto dogodi u prometu pa da završim u zatvoru – zaključuje Anton Jonjić.