Vožnja i osmijeh na licu

Sjedam na motor i krećem, ostavljam grad "koji ne spava" iza sebe i uživam u vožnji koju sam čeka mjesec i kusur dana.... Šta moje oko vidi mogu vam predočit preko slike ili videa, ali šta mi duša i srce osjeća, e za to nema teksta, nema opisa...
Nakon stotinjak kilometara susrećem par iz suprotnog smjera...., dvoje, svako na svom choperu, uživaju...., dižemo ruke, pozdravljamo se, a taj osjećaj poznaju samo motoristi, a još posebniji je ovdje kad kilometrima ne vidiš drugog "bajkera".
Majko to je to! Srce je puno, tijelo osjeća nešto meni neopisivo.

Prvi dan sam napravio samo 300 km jer me mrak već uhvatio pošto se odužio moj odlazak iz Bogote. 

Smjestio sam se u privatnoj kući kod dvoje starih Kolumbijaca u gradu Armenia. Idem na spavanje, ujutro me čeka duga vožnja do Quita u Ekvadoru.
Buđenje i krećem!

Prvih 200 km je bilo dobro, cesta je bila kao autoput,..... nije se štedilo na gasu, da se razumimo, nisam ni letio, ugodnih 120 i veliki, veliki osmijeh na licu.

Sljedećih 400 kilometara je bila prava avantura, makadamska cesta, jer rade novu, okuka na okuci.

Penjem se preko planina do nekih 3000 metara i onda cesta ispucana ko iz rata, a kamion na kamionu, već znam da tih 850 km koliko je bilo od Armenia je teško preći po danu pa planiram noćiti u gradu Ipiales, ali plan se raspada ubrzo, točnije u gradu Pasto osjećam problem sa kumplugom, GS ne staje kad ga držim stisnutog već neumoljivo ide kao da nema kumpluga!!!
U glavi mi već razni problemi, a znam da sam prije puta promijenio sve šta se promijenit dalo u Zagrebu kod Igora, koji je i vlasnik Igor motorkotači servisa.
Iskreno, bilo mi je teško prekinut putovanje već drugi dan, ne znam šta se događa, u čemu može je problem. Već vidim di motor šaljem na avion i nazad u Hrvatsku jer ja sam trenutno u P.M.!!!
Motor mi je stao kraj nekog motela, di mi je recepcioner pomogao ga ugurat u dvorište. Umoran sam, gladan, žedan...,a i cigarete ne gasin, zabrinut sam!
Ujutro, odmoran naspavan, glava je već bistrija, vratilo se i samopouzdanje. Zovem Igora u Zagreb, (majko oprosti na povećem računu za mobitel al takva je bila situacija) prepričavam mu događaj i dolazimo do zaključka da nije ništa ozbiljno nego totalna glupost!
Ostalo je zraka u ulju kumpluga!!!
Znači trebam kupit novo ulje, ovo koje je izbacit i naliti novo!
Zvuči jednostavno pa zovem prijateljicu Tanju koja živi u Santa Marti, tamo je udana, a priča španjolski.
Molim je da gospođi koja radi u trafici kaže da mi napiše na španjolski šta mi treba i to odlazim kupit sa taksistom.
Bio sam u toj trafici gdje vam oni daju da zovete na minute šta i platite naravno na kraju, al u tom trenutku to je najjeftiniji način komunikacije u Kolumbiji, a interneta nemaju! To prakticiraju i lokalni stanovnici. Vraćam se sa novim uljem sretan i nadam se kako brzo krećem, ali varam se!!!
Neće da nabije tlak nikako! Opet zovem prijateljicu, ona objašnjava taksistu šta meni treba i odlazim po meštra koji se susretao sa kvačilom kakav je na Suzuki V-Stromu.

Momak je to riješio za jedno desetak minuta, a koje sam ja tek olakšanje osjetio da sam automatski "zajašio" svoj GS i nastavio put!
Pitate se šta da se nije popravilo?!
U pozivima sa svojom prijateljicom, njen muž mi je objasnio da njegov prijatelj radi baš BMW motore, a to je u gradu Cali, koji sam ja proša već nekih 400 km, a pozivom u Quito gdje se nalazi naša sugrađanka Lenka Stroliga sa svojom suprugom saznajem da postoji i tamo servis, znaći motor na kamion pa put servisa, vraćati se kući nije opcija.
Predvečer stižem u grad Ipiales te prvo šta radim javljam se ocu da se ne brine te ostalima!
Idem spavat zadovoljen jer sutra me čeka nova vožnja, nova priroda i nova zemlja...., Ekvador!
Jedino žalim za tim šta Lenka večeras napušta Quito te leti za Madrid. Ništa od naše kave!
Nakon buđenja plan je potrošiti ovo pesosa šta je ostalo na način da ulijem gorivo i nešto doručkujem. Gorivo sam riješio al doručak ne! Nedjelja je pa ništa ne radi, osim male trafike gdje sam se zadovoljio sa vodom i čokoladom ahahahaha!
Krećem za Quito!

Nakon prelaska granice navigacija je krepala, (Marin Perišić, koji je spomenut u prošlom putopisu, pomogao mi je da skinem sve karte južne Amerike) neće da očita Ekvador tako da sam sad kao ćorava kokoš, al i ona ubode svoje zrno tako ću i ja se snaći po Ekvadoru. Nakon par kilometra upoznajem dvoje Kolumbijaca, također na BMW-u, voze za jug Ekvadora preko Quita.
Eto dobio i suputnika pa smo zajedno 4 sata putovali.

Njegovo ime je Arcesip, a suprugino Claudia, oboje su profesori matematike i idu na godišnji kod njenog brata u grad Guayaquil!
Kod Quita se rastajemo i sad treba nać kuću gdje sam smješten, a nema navigacije! Na jednoj benzinskoj uočavam trojicu motorista koji uživaju u nedjeljnoj vožnji te se zaustavljam i molim ih da nazovu broj časne sestre Lenke.

Dopratili su me do skretanja gdje me i časna sestra na kraju pričekala. Vozim za časnom i silazimo sa asfalta na prašnjav put pun rupa te se vozimo do internata kojim ova vrijedna časna upravlja.
Časna sestra Lenka Čović, (teta naše sugrađanka Lenke Strolige) rođena je 29.11.1953 u Srinjinama i prije 32 godine je došla ovdje gdje je i ostala volontirati za siromašne obitelji kako bi im pomogla, da ih nauči vrijednosti obitelji i zemlje te da ovdje može uspjet sve osim pšenice.

Danas nakon 32 godine, mala volonterska organizacija narasla je u internat i školski centar koji trenutno pohađa 220 djece. Njih 25 do jučer (danas 27) ovdje i spava (sve to besplatno).
Radi se o djeci koja potječu iz siromašnih i nesređenih obitelji, kojima su očevi ili pijanci ili nepoznati.
Majka je čvrsti stup takvih obitelji i cijela odgovornost je na njima. Nerijedak slučaj je bio di časne sestre idu do kuća i mole da pošalju djecu ovdje u internat, za bolje sutra toj djeci. Internat obuhvaća od vrtića preko osnovne škole, a oo ove godine i srednja škola.

Upravo pokušavaju staviti u pogon i zubarsku ambulantu da djeca mogu besplatno obavljat preglede i popravak, imaju liječničku ordinaciju, pokrenuli su i školu šivanja, imaju biblioteku, laboratorij, na zemlji uzgajaju svoje voće (mango, banane, catu....), povrće, imaju svoje kunice, kokoši, koze, svinje... Svaki dan se i kuha za svih 220 djece koji su polaznici ovog internata.
Od profesora stalnih je 11, a svakodnevno dolaze i volonteri šta iz ovih krajeva šta iz Europe.
Sad je ovdje jedna gospođa iz Venezie Lavinia, njoj je 70 godina te jedna mlada djevojka iz Njemačke, Ana (18 godina) koja će ovdje biti godinu dana. O svemu ovome brinu još 4 časne sestre Patricia, Rozvita, Sandra i Elica koje sa tolikom ljubavlju uče djecu molitvi, ljubavi, dobroti, vode brigu o njihovoj higijeni, da nisu ni gladni ni žedni, stvarno se trude da ta djeca dobiju sve šta je potrebno danas jednom djetetu u životu. A najbitnije je još u svemu ovome usaditi im znanje i samopouzdanje da sve mogu ako žele, a želja im je da sva ta djeca upišu i fakultete ili iskoriste znanje ruku koje su dobile pa da ne slijede primjer roditelja nego da čvrsto stoje na svojim nogama i nikad ne posrnu za lošim društvom. Često dolaze djeca iz državnih škola pa žele ovdje nastaviti pohađati nastavu jer droga je ušla već među djecu od 12, 13 godina!
Ako imate volje i želje ili osjećate potrebu da pomognete ovom internatu, njima trebaju volonteri, bilo to kuhari, krojači, frizeri, profesori engleskog, matematike... bilo kojim načinom ovdje možete pomoć, jer ta djeca su puna zahvalnosti i ljubavi.
Sinoć sam im poklonio tortu da ih malo razveselim ali koliko sam zagrljaja dobija, ja sam se rastužio i rasplaka! Posebno mjesto u srcu su mi zauzele tri male ljepotice, dvi su godište moje nećakinje Lane (7) koja mi jako sad fali, a jednoj je 5 godina! Michel, Veronika i Giovanna!

Svako jutro prije škole dobijem zagrljaj od te tri krasne vesele djevojčice i svaku večer prije spavanja! Dvije od njih su sestre, a još imaju 4-vero braće i sestara i svi su od jedne majke ali očevi se ne znaju! Svaki njihov osmjeh na licu vrijedi bogatstvo, svaki njihov zagrljaj u meni ostavlja trag sreće koji neću nikad zaboravit ali svaka priča svakog djeteta budi tugu i koju jedino se tješim da su sad sretne i u dobrim rukama ovih vrijednih časnih sestra koje sa velikim trudom rade da njima svima bude bolje.
Časna sestra Lenka nije osoba koja sama pita pomoć, jer kaže da je dužnost Boga da se brine o njima, al tako na kraju i je već 32 godine, nitko nikad nije bio gladan ni žedan, a ljudi sami dolaze i daju pomoć, dal je to u novcu, u blokovima za nešto zidati ili je to u rukama da im naprave nešto. Ljudi su prepoznali njihovu misiju i podržavaju je, također je sad i vlada države Ekvador uz njih. Od naših poznatih ovdje je jedno vrijeme i volontirala Željka Markić, predsjednica udruge za obitelj.
Najviše im pomoć stiže iz Italije i Poljske gdje Časna sestra Lenka ima dobre prijatelje.
Hvala svim dobrom ljudima, hvala ovim časnim sestrama i hvala vama ako imate želju nekako pomoći ovom internatu, dobro ste došli!
Sad pošto sam se dobro isplaka dok sam ovo pisa, idem prošetati Quitom!
Po mene je došla Vlatka, cura iz Čakovca koja je prije tri godine došla volontirati u ovaj samostan, a potom je i ostala radit te se zaposlila kao šef kuhinje u jedno luksuznom lokalu u bogatom djelu Quita.
S njom provodim jako ugodne trenutke po gradu i upoznajem skupoću grada!

Šampon za kosu je 6 dolara (dolar je valuta u Ekvadoru), čokolade su 5 dolara, a plaće 350 dolara, ne znam kako ovo ljudi žive uz ove cijene. Kava na glavnom trgu je 4.5 dolara, ma nasmija sam se i produžio dalje! Bar da valja, pa ajde!
Van grada cijene su prilagođene ekvadorcima.
U blizini grada postoji aktivan vulkan ( Cotopaxi) koji trenutno izbacuje pepeo pa su svi stanovnici grada u pripravnosti. Udaljen je 45 km od grada i visok je oko 6000 metara i smatra se jednim od najopasnijih vulkana na svijetu.
Najviši vulkan na svijetu, također u Ekvadoru (Chimborazo), visine je oko 6300 metara.
Quito je grad uskih ulica i jako gustog prometa, pun nervoznih i netolerantnih vozača, al opet kako bit normalan kad ti treba doslovno dva sata dok izađeš iz centra!
Popodne smo proveli kod starosjedioca, potomak Indijanaca, koji je napravio malo pravo imanje kakvo je nekad Oyacoto bilo. Puno kaktusa, eukaliptusa, nešpule i drugog bilja, prekrasnih kućica od kamena i blata prekrivenih sa bambusom. Naučio nas je kako se dobiva sok iz kaktusa Agave koji je dobar za kosti, kako koristit ostale biljke za rane, osipe, temperaturu, kako su nekad čistili organizam svojim koktelima od biljaka te da su nekad davno imali saune.

Priglednija sam, prižednija i primorija se šetnjom danas, al opet zadovoljan vraćam se u samostan i radostan šta sutra ujutro krećem put Perua!
Pozdrav ljudi!