Jutro je, sa istočne strane oblaci, zapadne sunće, samo se nadam da će bit lipo vrime za vozit. Pozdravljam se sa dragim časnim sestrama, sjedam na motor i vraćam se ponovno na prašnjavi put koji vodi do ceste!
Mislim o tome kako bi se ovde stvarno volio vratit. Dolaskom na cestu počinje avantura zvana "no garmin". Al kako sam već u autu prošao ovu cestu dan ranije tako je nešto ostalo i u glavi, nakon sat vremena na dobrom sam putu i vozim za jug al oni oblaci me sustižu, također već postaje i hladno, pa uredno stajem na prvu benzinsku da se toplije navučem.
Dolazi i do prvog promašaja pa ulazim u neki grad, bez straha pitam za savjete lokalno stanovništvo i oni sa zadovoljstvom pomažu da pronađem izlazak iz grada te vraćam se na "panamericanu" (najduža autocesta na svijetu koja povezuje sjevernu, srednju i južnu Ameriku koja naravno počinje i prestaje nekoliko puta cijelom njenom dužinom) al negdje nekako opet sam falio cestu i završio na nekoj planini na 3000 metara medu oblacima i kiši!

Uređenje okoliša i kuća je sasvim drugačije nego dolje u gradu, kao da to nisu Ekvadorci.
Kuće su obojane, napravljena ograda oko kuća, dvorište uređeno, bas jedna lipa transformacija. Nekim čudom i nakon par sati vožnje dolazim na opet glavnu cestu gdje me zaustavlja policija! Već mislim da će me sad isprovocirati radi novca da im nešto dam al varam se! Zaustavio me da bi popriča s mnom i da bi se slika! Podsjetio me na priču Željana Rakele jer to se i njemu dogodilo u Pakistanu! Nakon odlaska i par kilometara shvaćam da mi je mobitel ispao na mjestu gdje sam se slika s policajcima i vraćam se, a oni mi sa osmjehom na licu vraćaju mobitel.

Na samom jugu Ekvadora prolazim plantažu banana dužine jedno 50 km, a sirene tko zna koliko te na kraju shvaćam da sam prošao plantažu za koju zna cijeli svijet te i sami mi u Hrvatskoj uživamo u tim bananama, plantaža Bonita!
U jutro sam krenuo oko 8 sati i noć me hvata na samom jugu Ekvadora 100 km prije granice, 17:45 je, skoro 10 sati vožnje je iza mene, gladan umoran i šporak, jer upravo je počela kiša, a vozit iza kamiona koji diže bljuzgu sa ceste i sve to završi na kacigi na kraju otežava vožnju, a nije mi potrebno se patit,... tražim hotel!

Nakon pronalaska hotela tražim bankomat jer imam 13 dolara koje sam namijenio za večeru i doručak, a eure kaže recepcioner da ne prima, također ni kartice! Nalazim bankomat, al ne radi!
Rekoh recepcioneru da mi da sobu, a sutra kad banka otvori riješit ćemo novac.
Nakon večere u restoranu (uz cestu) i naravno, prilog je opet riža, odlazim na spavanje.
Ujutro red ispred banke, red ispred bankomata, sami redovi!
Obraćam se voditelju poslovnice dal mijenja eure,.... odgovara mi na engleskom da ne, ali začuđen zašto bankomat odbija moju karticu, odlazi sa mnom do bankomata i kad je vidio da ništa od novaca, savjetuje me da idem do prvog većeg grada i to do nacionalne banke pa me ostavlja na ulici!
Vraćam se u hotel i govorim im da jedino imam eure i to im je to!
Na kraju su ih uzeli i dobijem ja 30 dolara natrag i kontam aj super imam i za gorivo!
Stižem do granice Ekvador-Peru!
Kad sam ulazio iz Kolumbije u Ekvador sa ono dvoje motorista, na granici nije bilo nikog, kućica prazna, nitko ne zaustavlja!
Kolumbijac i ja u čudu, al mislimo vjerojatno kako je ista zastava i države između sebe jako blisko surađuju, pa je to normalno!
E sad izlazim iz Ekvadora i opet u kućici nitko i čitam znak "Via pasa"!
Normalno, ja prolazim, dolazim do peruanskih kućica gdje policajac mahne rukom da prođem, vozim jedno 100 metara između graničnih zgrada i dolazim do izlaza za granicu, vidim policajca i nadam se, on će mi udarit pečat u putovnicu! Kad i on maše da prođem! Vozim dalje u čudu, a uz to žao mi šta nema pečata za uspomenu! Mislin se vratit po njega ili ne, uopće ne misleći koliki me mogu problemi mogu dočekati!
Kad ulazite u Bosnu i policajac vam mahne, Vi svejedno stajete i dajete mu putovnicu!? Niste!?
I vozim ja već dobro udaljen od granice, uživam gledajući u more i tek sad vidim da mi je i more falilo. Stajem na benzinsku stanicu i za 20 dolara ulivam benzin, a za 2 dolara kupujem čokoladu i vodu.
Nastavljam put, već sam udaljen oko 150 km od graniće, dolazim do područja gdje se nalazi isto kao granično područje i zaustavlja me "Sunat"!

Državna agencija za promet perom!
Pita me papire i ja mu uredno dajem sve šta imam, al on traži papire dozvole uvoza motora u Peru!!!
Noge su mi se odsjekle!
Zaustavio me u 13 sati, stvorila se policija oko mene, imigracijska i ta služba za vozila!
Objašnjavam im već nekoliko puta kako je bilo, pokazujem im slike gdje sam ušao, da sam ušao legalnim putem, al nakon nekoliko sati šef donosi odluku te mi zapljenjuje motor, a mene hoće deportirati Van države!
Ne mogu vjerovat šta se događa!!!!
Radimo popis stvari koje su zatekli u motoru jer to mi ne mogu oduzet, ali di ću sa svim tim stvarima, ionako već iman punu torbu u ruci, na leđima puna tank torba, u drugoj torba sa laptopom! Govorim mu di da ih stavim, na glavu! Intenzivan osjećaj tuge u meni, nervoze i ko zna čega još, a šta da vam kažem! Kriv sam al i nisam!
Sad mi oduzimaju nešto šta sam sanja cijeli život, za što sam mukotrpno radio, oduzimaju mi moju ljubav, oduzimaju moje putovanje! Molim ih da me puste da se vratim u Ekvador, al strogo odbijaju me saslušat!
Daju mi papir i savjet da odem pokrenut postupak povratka motora u C.E.B.A.F na granici, al odgovor da ću čekati 60 dana!
Ma nije mi trenutno do ničeg!
Tu upoznajem i momka iz Guane! Na putu je iz Brazila za Ekvador, njemu su ustanovili da nema vizu za Peru te ga izveli iz autobusa i držali 8 sati da bi ga na kraju sjeli u isti autobus sa mnom i policajcem u pratnji i deportirali za Ekvador, državu u koju on i ide! Mene policajac dovodi u policijsku postaju tek oko 22 sata, a sad je 1.45 i tek je papirologija napisana o mom ilegalnom ulasku! Niti sam doručkova, niti sam ruča, niti večera, samo ona čokolada i voda,... umoran sam, ne mogu bit umorniji, a u glavi problemi! Pokazuje mi sobu gdje mogu ostati spavati, al to ne dolazi u obzir!
Ne bi ni prasca tamo stavio leć!
Soba sa nekim starim madracem, puna komaraca, šporko i tko zna koliko zarazna!
Molim ga da me odvede na bankomat, a zatim u hotel da mogu ići spavat!
Kaze može, al ću mu najprije dat 50 dolara za gorivo, na šta naravno pristajem!
Prvi trenutak sreće je bio u meni kad sam dobio novac na bankomata, prvi neki trenutak kad se nisam osjeća jadno!
Napokon mogu kupit nešto za pojest,.... odvozi me u hotel!
Tamo me smješta u sobu i kaže da je noć 40 dolara, a ja sam tražio bolji hotel radi interneta! Znam da se otac brine šta mi još više u glavi otežava situaciju!
Moj motor ima satelitsko praćenje tako da pape uvik zna gdje sam ili nedaj Boze krađe ili nesreće S obzirom da sam na pustinjskom pravcu proveo već toliko sati bez interneta, navečer oko 19 sati, isključio sam satelitsko praćenje, kako ne bih ostao bez struje u akumulatoru. I šta drugo da moj jadni pape misli nego da sam nastrada!
Kad sam se priključio na taj šugavi internet, počele su i suze jer napokon mogu ocu reć da sam živ i zdrav ali i ispričat mu cijelu situaciju i tijek događaja!
Umirujem ga da sam dobro! Ujutro me policajac vodi do te agencije za pokretanje postupka i imigracijsku!
Osjećam se i ja lakše nakon toplih riječi svoga oca!
Legoh u krevet i prisjećam se kronologije loših zbivanja o kojima sam Vam i pisao, a i onoga o čemu nisam, od početka pa do danas! Prvo, nakon dva dana kad sam došao do Minhena, ujutro mi zvoni mobitel te javljaju da mi je provaljeno u lokal Barramundi na cesti i da je napravljena poveća šteta, sutradan moj voditelj Ivan Jukić, s kojim sam se vraćao iz Villacha nakon neprospavane noći radi provale, zaspao je na motoru te se zabio u parkirani kamion na cesti, ipak sva sreća i zahvalnost Bogu da je prošao neokrznjeno i to su mi zatajili kako se ne bi brinuo i loše osjeća. Rekli su mi nakon mjesec dana, znali su da bi se automatski vratio natrag i odgodio put. Ovom prilikom zahvaljujem i njemu i svima vama koji mi niste to rekli, stvarno poštujem tajnost ovog vašeg čina.
Zatim pogibelja kolege motorista Zeljka Radića na motoru.
Nakon toga u Londonu nije obavljena sva papirologija kako bi motor mogao ući u Venezuelu.
Al ni to mi ne smeta, jer granice su ionako bile zatvorene, pa bi ionako čekao da se motor prebaci za Bogotu, pa kvar na kuplungu na samom rubu Amazone te sad zapljena motora i moja deportacija u Kolumbiju!
Loše je počelo loše će sad i završit!
Zaspa sam nekako sa glavoboljom.
Ujutro nije došao policajac, nego neki njegov prijatelj, da me odveze u tu agenciju, a on da će doć oko podne!
Za tu uslugu tražio mi je 50 dolara!!!
Al jbg kasno im je!
Već sam se ujutro raspita kolike su cijene taksija i kolika je cijena uopće sobe!
Soba je 10 dolara, a policajac je spremio 30 dolara sebi u džep i još posla prijatelja da mu dam 50!
Kad sam doša do agencije tražio sam nekog tko priča engleski, pa sve opet ispriča, kako se desilo i na kraju pokazao slike pa opet istu tu priču sam ponovio njihovom šefu, gdje on kaže da ću dobit odgovor za 7 dana!
To već nekako zvuci obećavajuće prema onih 60 dana, al samo da znate, uvjeren sam da sam izgubio motor!
Ako je Hrvatska mogla radi istog razloga zaplijenit Mitroviću prije koju godinu jahtu od 9.000.000 eura, šta je Peru-u uzeti moj motor!
Vraćam se natrag u hotel i ovom šugavcu dajem 20 dolara i rekoh mu da mu je dosta!
Ostatak dana proveo sam u hotelu čekajući policajca koji se nikad nije pojavio!
Zovem Hrvoja Bobana da mi pomogne!
Njegov otac je inače bio konzul u Bukureštu, a gdje je sad neznam, pa da mi pošalje broj našeg konzulata u Limi!
Al konzulat zadužen za Peru, Ekvador i Chile je u Santiagu!
Zovem broj koji sam dobio u obližnjoj govornici i pitam šta mi je dalje za Radit! Znaći, putovnica mi je vraćena, papiri od motora su u mene, praktički slobodno mogu hodat, al dolazim do zaključka da se trebam vratiti u imigracijsku pa da dobijem legalno potvrdu ulaska u državu!
Osuđen sam na vikend u hotelu Karibi, u ovoj "vukojebini".
Znaći ako mi vrate motor, najbolje na svijetu, al kako u to nevirujem, kujem plan da nastavim svoj put autobusom, prolazim pokraj mjesta gdje su mi stvari, skupit ću ih i poslat kući iz glavnog grada, jer kad se vratim čeka me opet rad, rad i rad, kupit ću drugi motor, a nadam se i vratiti ovdje, te opet obići sve, al samo šta ću tad znati i španjolski!
Ljudi ja stvarno volim ova putovanja i samo ako Bog da zdravlja i posla, nikad neću ni prestat s putovanjima.
Sve su ovo normalne situacije koje čovjek treba u tom trenu prihvatit. Poslat ću stvari i iz razloga da sebi olakšan, a i onako idem za London, pa da me tamo dočeka zimska roba, ovde ne treba, dapače, pre vruće je, a nije još ni ljeto počelo, samo mi je sad teret koji nosim na sebi!
Petak i subota su nekako prošli, uz internet i knjigu koja je već napola pročitana, a evo i nedjelje!!!
Ovdi je pravilo da nedjeljom nema struje od 6 ujutro do 18 popodne!!!
Nema interneta, samo ta knjiga, a ostale su mi kraj motora i ako ovu pročitam sad šta ću radit do 18.12. ako me budu deportirali iz Perua za Ekvador, a iz Ekvadora za Kolumbiju, jer to ja zadnji pečat koji imam! Pa natrag za Peru, a sve to autobusom!
Dug će ovo tjedan bit bez knjiga!
Nakon 38 sati vožnje autobusom u oba smjera, gladan i smrznut, jer klima je radila u autobusu i svog tog pustog čekanja.... zapravo da vam pojasnim, nakon tri duga dana, smrdljiv i gladan se vraćam natrag u hotel u "vukojebinu", jer najbliže mi je da u petak mogu čekati odgovor odluke koju su donijeli.
Kad sam krenuo put Kolumbije, zaustavio sam se kod granice i zatražio razgovor sa šefom koji ima glavnu riječ da se motor vrati, u nadi da će mi vratit motor ponudio sam mu novac, al on to odbija te zove još dva svjedoka kako bi bili prisutni za vrijeme našeg razgovora!
Nakon toga sam u vožnji posložio sve kockice u svojoj glavi, 100 posto se pomirio da motor neću vidjet, ali isto tako donio zaključak da svaka čast svim backpackerima koji putuju po ovom velikom svijetu autobusom. Od poznanice mi, Riana Petenjek, pa preko Alexa kojeg sam upoznao na ovom putu, pa svih ostalih,... svaka vam čast!
Moj smisao putovanja je vožnja motorom, ta sloboda koju motor omogućava, ta ljepota uživanja vožnje, neovisnost, kad vozite nema ni jedan problem, samo vi i cesta, krajobrazi koje priroda nudi, u to sam zaljubljen! To me čini sretnim!
Oni koji me osobno poznaju, znaju da nisam materijalista tako da tuga za motorom nije velika, motori dolaze i prolaze u životu, al trenuci koji vam se pojavljuju i prirodne ljepote vas ne mogu ostavit ravnodušnima nikako!
Jedina je tuga šta san nije ispunjen, ostaje gorak okus u ustima, al pored svega znam da želja da vidim sve ostalo, još uvijek je tu, tako se i nadam ponovnom povratku na ovaj kontinent i nastavim dalje!
U ostalom ako ovo sve nije bila "je..na" avantura, onda i ne znam šta je!
Znan samo da mi je Bog dao al i omogućio mojoj majci najljepši poklon za ovaj Božić, a to je da ga provedem sa svojom obitelji i zagrlim svoju majku te joj se ispričam na svim brigama koje sam joj zadao tokom svog života, a također i ovog putovanja.
Ne mogu zaboraviti njene riječi u jednom od telefonskih razgovora prije mjesec dana: "sine moj, kad ćes doći kući", e pa majko moja pripremi molim te nešto lipo za jest jer ja ti dolazim!
Svima vama hvala na podršci koju ste mi pružili, hvala na svakoj riječi, jer vjerujte dobro su došle kad si sam daleko, hvala svim mojom prijateljima koji su mi pomogli i na jedan način sponzorirali put, hvala Turističkoj zajednici i Općini Podstrana, veliko hvala Zdravki Švendi, Mladenu Bartuloviću, Tomislavu Božikoviću, hvala mom vjernom osoblju i mojim roditeljima te veliko hvala Podstrana Portalu!
Sretan Vam Božić želim i da vam sve loše ode sa Starom, a sve dobro dođe s Novom godinom, stolove pune blagodara Vam želim, a Vaše obitelji neka su pune ljubavi!
Do sljedeće avanture,
Vaš Željko Mladina.