Početak jutra je bio pun adrenalina, naravno od istog osjećaja jedva sam zaspa, a buđenje je bilo prije budilice.

Dogovoren je sastanak u mom lokalu koji je ujedno i "club house" od našeg moto kluba “Podstrana”.

Pratnja jedne dionice je bio Ivan Jukić, koji je nedavno položio i kupio moj prošli motor s kojim sam napravio oko 33000 km. Tako da ni njemu nije bilo lako spavati i njemu je to bio izazov u kojem mi je bilo drago sudjelovati, znam kako je prvi put ići motorom u drugu zemlju, tebi nepoznatu. 
Naravno prva stanica je bila “Macola”, neizbježno i za želudac i za pluća. Nakon Macole s obzirom da nam je cijelim putem padala lagana kiša, dogovorili smo se popeti na autoput, jer još nas čeka u Zagrebu odlazak kod Igora na zadnju provjeru motora, promjenu ulja i pumpe goriva, koja ranijim servisom nije promjenjena jer je kasnila iz Njemačke. Penjući se na autoput sjetih se da moram obavit još jedan telefonski poziv, a Ivan se izjašnjavao kako je lipo vozit po kiši i želju za potpunim pljuskom, na šta se ja stanem smijat, za ne povjerovat, tako i biva, nastaje opći potop! Tako jaka kiša nas prati do Zagreba di dolazimo u radionicu "Igor motorkotači". Tamo jedan mali problem, pumpa goriva nije došla, ali Igor garantira da ova može još izdržati bar 30000 km tako da smo bez razmišljanja krenuli dalje za Villach. 
Nastavljamo preko Slovenije već dobro mokri, dolazimo do odredišta navečer oko 22:30 i gladni stajemo u "biker-club" na hamburger kojeg sanjam od prošlog puta kad sam s kumom Matom i našim djevojkama bio ali nažalost ništa od njega jer grill hranu služe do 22 sata, pa smo se zadovoljili pizzom. Nalazimo smještaj i idemo na spavanje jer dan je bio dug, mokar i hladan. 
Ujutro nakon obilatog doručka odlazimo do motoristima dragog Luisa. Tamo smo mi kao žene u robnoj kući, od kaciga, moto odijela, rukavica, kompletne opreme za nas i motore...kao san!

Odlazak na ručak i onda stvarno jedan težak rastanak, potekla je suza Ivanu, potekla i meni, a tako to i bude u prijateljskom zagrljaju, daleko od doma, na rastanku koji obećava naravno i novi sastanak....za koji mjesec. Ivan se vraća sam za Split, a ja nastavljam za Munchen, gdje me čekaju kršteni kumovi Višnja i Željko Dorotić. 
Vožnjnom prema Njemačkoj nakon rastanka razmišljam kako ostavljam ljude do kojih mi je stalo, koje volim i koji vole mene...al svejedno se ne okrećeš, željan si vidjet nešto o čemu sanjaš kao djete, o čemu si uvijek maštao i mislio da je to nemoguće..... 
Vrijeme provedeno kod kumova mi znači puno i vrati me na kratko i skromno djetinjstvo, koje smo brat, majka, otac i ja ovdje proveli. Već godinama dolazimo nakon sezone obavezno na oktobarfest ali prošle godine i ove, neću reć nažalost, jer obišao sam lipe zemlje, nisam prisustvovao tom tradicionalnom ispijanju pive i uživanju u kobasicama.

Nakon kraćeg boravka krećem za London! Uzbuđen jer to mi je krajnja europska točka gdje moram dostaviti motor u "Jamson Cargo" agenciju koja će pripremiti papirologiju i zapakirati motor za transport sa avionom na drugi kontinent. Vozeći stajem na neku benzinsku stanicu točiti gorivo i provjeriti gume što mi je naredio naš Željko Duspara, da obavezno moram provjeravati, tako da ga se sjetim svakog dana!(Pozdrav Duspara)! Prilazi mi neki ogroman čovjek ćelav, lanac debel oko vrata, razbijena nosa i poćinje sa: alo bre, de si se uputio po ovoj kiši? Pa zar nije hladno bre? I tu se upoznajem (normalno da sam ime odma zaboravio od smijeha) sa likovima iz Srbije koji su zadivljeni mojim motorom te da i oni voze al one sportske pa da ih već leđa ubijaju, pa da će se prebaciti na ovako nešto šta ja imam. Pozdravljam se tu sa gospodom i nastavljam svoj put k cilju.

Napokon ugledam izlaz za La Manche tunel! Evo žele da i pod morem provozaš, već u svojoj glavi mislim, al nakraju je to vlak u koji uđeš i preveze te na otok. Malo razočaran jer ne mogu vozeći proći tunel, al šta je tu je, idemo dalje! Nova zanimljivost ovog puta i čega me najviše bilo strah je vožnja lijevom stranom! Ne osjetiš to autoputom mada je čudno, nije toliki problem ni ući u rotor iako je obrnuto od nas al skrenuti u ulicu!!!.. e to je za.eb..o! Mahinalno stajem u svoju traku, naravno desnu, kad nailazi žena, vrišti ona, vrištim ja, na kraju se dere na mene, a ja šta da joj kažem nego sorry, Crazy balkanian!!!... odlazim smijući se do suza. Na putu do Londona čujem se s momkom kod kojeg sam trebao prespavat i evo ga na, jos jedna loša vijest, došli cimerovi roditelji kuća puna, a di češ "crni žele", ode trećina budžeta na hotel u Londonu! I tako šaljem nakraju Ireni Baldasari poruku da zove svoju kumu i da spašava stvar. Miranda Kasumović je već 12 godina u Londonu, živi sa svojim sinom Leonom i hvala im od srca šta su me primili pod svoj krov.

London, grad predivan, osjeća se aristokracija u zraku, zgrade, neboderi, povijest, palače odišu skupoćom, tako da bi to jako jako ranilo moj buđet za ovo putovanje.

Još jednom hvala Leone i Miranda.

Jutro je 5 sati i čekam taxi za aerodrom,....... napokon polijećem preko Pariza za Caracas.